UVOD U BUDIZAM
(Kroz često postavljana pitanja)
Drugi dio


Kakva je razlika između dvije Buddhističke tradicije, Hinayane i Mahayane?

Iako su i Hinayana i Mahayana tradicije zasnovane na učenjima samog Buddhe, Mahayana ili veliko vozilo kako i ime samo govori je vozilo većeg dosega u usporedbi sa Hinayanom ili manjim vozilom. Ne bi trebalo brkati termine veći i manji u smislu inferiorni ili superiorni, već prije kao razliku u pojmu većeg ili manjeg dosega, raspona aktivnosti koje se može postići. Tako je većina praksi ista u Hinayana i Mahayana vozilu, no sa točke promatranja što je moguće postići kroz njih doseg ovih praksi varira. Na primjer kada se prakticira savršenstvo u etici sljedbenici Hinayane naglašavaju suzdržavanje od negativnih djela, dok kod praktikanata u Mahayani praksa u etici uključuje i izbjegavanje negativnih djela kao i akumulaciju pozitivnih zasluga.
U Hinayana vozilu cilj svih praksi rezultira postizanjem osobnog oslobođenja tj. postizanja stanja Arhata ili onoga koji je nadvladao i napustio jednom zauvjek sve uznemirujuće emocije. U drugu ruku cilj Mahayana vozila je postizanje stanja punog prosvjetljenja Buddhe u korist svih osjetilnih bića, tj. postizanje stanja Buddhastva (sveznanja, mudrosti i nemjerljivog suosječanja prema svim živim bićima.)
Dok je praksa mudrosti ili praznine prakticirana i od strane Hinayana i Mahayana praktikanata, Bodhichitta je praksa probuđenog uma koja je jedinstvena i može se pronaći jedino u Mahayanskoj tradiciji.

Kako možemo vjerovati u prošle i buduće živote?

Ako pokušamo pronaći neku vrstu opipljivih dokaza o prošlim i budućim životima možda je dobro proučiti studije iz raznih zemalja u kojima neka djeca u vrlo mladoj dobi imaju jasna sjećanja povezana sa prošlim životima o tome tko su im bili roditelji ili prepoznaju svoje kuće ili predmete koji su im pripadali u njihovim prošlim životima.
Neki dokazi se mogu prikupiti i kroz slučajeve nekih od visokih inkarniranih lama u tibetanskoj buddhističkoj tradiciji koji su ostavili pisane upute o tome gdje će se u budućnosti ponovo roditi i tko će im biti roditelji. Prema tim opisima ti lame su pronađeni i prepoznati nekoliko godina nakon što su preminuli. Još jedan dokaz dolazi od tibetanskih lama zvanih 'Tertoni' ili otkrivači blaga koji pronalaze blaga koja su sami sakrili u prošlim životima, na različitim mjestima kao što su pećine, pod zemljom i sl.
Međutim vrlo je važno razumjeti da kada se pozivamo na prošle ili buduće živote mi ne govorimo o npr. 'Ivani' kao osobi sa njenom osobnošću, dolasku u sljedećem životu ponovo kao iste osobe 'Ivane', već se referiramo na kontinuitet istog toka svijesti (uma).
Zašto, kada se rode tri djeteta od strane istih roditelja u istom okruženju, sve troje imaju različite karaktere? Na primjer jedno je dijete veselije, jedno zločestije a jedno plačljivije. Buddha je te razlike pripisao specifičnim karmičkim otiscima unutar kontinuiteta svijesti (uma) to troje djece. Ti tokovi svijesti (uma) sadržavaju karmičke otiske koji su rezultat emocija i pripadajućih im djelovanja u prošlim životima. Kada individualna karma sazrije, potpomognuta pravim uvjetima to tada postaje uzrok različitim ponašanjima (posljedicama) kao u slučaju ovo troje djece. Iako je opće utvrđeno da začeće djeteta u maternici je uglavnom posljedica susretanja sperme i jajašca, Buddhistička znanost dodaje tome i druge faktore koji igraju vitalnu ulogu – svijest (suptilni um) i Karmu. Svijest koja je u nekom trenutku bila odvojena od svojeg prošlog tijela i sadržava karmičko sjemenje kao matricu (rezultat prijašnjih djelovanja) ulazi u maternicu buduće majke u trenutku začeća i spaja se sa već spojenim spermijem i jajašcem, svojim novim tijelom u razvitku.
Kako dolazi do ponavljanog rođenja i smrti Buddha je detaljno opisao u učenjima u dvanaest karika međuzavisnog nastajanja. Moguće je osloboditi se ovog beskrajnog kruga rođenja i smrti dovođenjem kraju kreiranje ovih dvanaest karika i kroz to postizanju stanja Buddhastva.
Kao što je Buddha rekao, 'da bi shvatio svoja prošla djelovanja pogledaj svoj sadašnji život; da bi shvatio svoj budući život promotri svoje sadašnje djelovanje.' Što god uradili ma koliko god malo bilo, bilo to dobro ili loše, definitivno će imati rezultat koji će isto tako biti dobar ili loš ovisno o prirodi svojeg uzroka.

Koje je značenje Karme? Ne implicira li ona nešto pasivno?

Kako bi se shvatio pojam Karme, potrebno je razumjeti zakon uzroka i posljedice. Sve je rezultat određenog uzroka. Kao što je sjeme naranče uzrok drvu naranče i iz njega ne može izrasti drvo jabuke, na isti način ako činimo dobro ili loše rezultat će biti dobar ili loš ovisno o prirodi njegovog uzroka. Dakle karma znači sva djelovanja individue koja dalje određuju njena iskustva u ovom i budućim životima. Budući da se karma odnosi na djelovanje za koje smo sami odgovorni, ona nije nešto što se samo od sebe događa, nešto na što se ne može uticati, u čemu smo bespomoćni ili nešto što je pasivno. Isto tako se ne odnosi samo na nešto što smo napravili u prošlosti, već svakog trenutka dok činimo nešto pozitivno ili negativno bilo na razini tijela, govora i uma mi kreiramo karmu za budućnost. Međutim, kada će ta karma sazrjeti i realizirati se poprilično je kompleksno i ovisi o međudjelovanju većeg broja faktora (unutarnjih i vanjskih) kao što su spajanje različitih uzroka i uvjeta, intenziteta djelovanja o motivaciji sa kojom je djelo izvršeno itd.
Zašto toliko ljudi koji su istinski dobri, imaju iskustvo patnje poput bolesti ili neke tragedije u obitelji, ili čak iznenadne smrti? Iako je osoba stvarno dobra u ovom životu ona ili on ne mogu se sakriti od karme kreirane u prošlim životima. Loša karma kreirana u prošlim životima je uzrok lošim iskustvima u ovom životu iako je osoba sada dobra. Isto tako je i sa lošim osobama koje imaju dobra iskustva u ovom životu. Obično kažemo za takve osobe da imaju dobru sreću. No ta sreća ima svoj uzrok u dobrim dijelima napravljenih u prošlim životima. To jasno demonstrira kako je nemoguće pobjeći zakonu karme, prati nas poput sjene i nepogrešiva je.

Ako kažemo da se stvari događaju zbog karme ili zakona uzroka i posljedice, gdje se tu uklapa suosjećanje?

Ako se nešto loše dogodi nekome, iako je to rezultat nečeg negativnog što je neka osoba napravila u prošlosti, nije dobro ignorirati situaciju govoreći, 'To je njegova ili njena karma.' Ako razumijete značenje karme i kako svi akumuliramo negativnu karmu zbog odsustva svjesnosti o prirodi vlastitih djelovanja kao i njihovih rezultata (i jedno i drugo se aktivira na temelju našeg neznanja o tome kako stvari stvarno postoje), to razumijevanje spontano dovodi u prvi plan osjećaj suosjećanja spram svih osjetilnih bića. Suosjećanje je želja i djelovanje usmjereni na oslobođenje svih osjetilnih bića od patnje i sa takvim razumijevanjem pomoći čete svakome tko je u nevolji. U isto vrijeme težit ćete stvaranju dobre karme za sebe, te ćete stoga biti svjesni svih svojih djelovanja i težiti da na taj način  koristite  drugima na najbolji mogući naćin..

Što je prosvijetljeni um?

Kada govorimo o umu u Buddhizmu, to se ne odnosi na sam organ mozak. Mozak prestaje funkcionirati u trenutku smrti, ali suptilna razina uma ili suptilna svijest nastavlja tijek iz života u život. Ta svijest nije materijalni fenomen ali je u svojoj suštini jasna i prepoznavajuća i iskušava sreću jednako kao i patnju. Međutim sam tijek svijesti može uzeti grubu formu kao što je obična gruba osjetilna svijest povezana sa mentalnim tokom tijekom života ili može poprimiti suptilne razine kao što je prilikom procesa umiranja.
Bilo bi beskorisno pokušavati postići stanje prosvjetljenja ili Buddhastva ako pritom nismo postigli i uzrok jednak rezultatu (Buddhastvo). Taj uzrok je sjeme ili potencijal unutar naše suptilne svijesti koji se zove naša priroda Buddhe. Ta priroda Buddhe se naravno ne manifestira u postoječem stanju budući da je omotana oblakom uznemirujučih i razornih stanja uma poput neznanja, ljutnje, prianjanja itd. Kada dođe do nekog stvarnog parcijalnog pročišćenja od uznemiravajučih emocija tada smo na Buddhističkom putu a kada dođe do potpunog pročišćenja što znaći da su sve nečistoće uma i njihovi suptilni otisci  uklonjeni, tada je postignuto konačno i trajno stanje Buddhe ili prosvijetljenog uma.
Drugim riječima prosvijetljeni um je čista svijesnost  prepoznata u sebi samoj. Takav um je oslobođen svih karmičkih otisaka te stoga ne postoji niti sila koja bi nastavila putanjom beskrajnog međuzavisnog kruženja prolazeći kroz rođenja i umiranja. Prosvijetljeni um je isto tako oslobođen svih koncepata (ideja i zamisli o nečem) te je stoga istinski oslobođen i nema potrebe za nikakvim naporom a sva manifestirana dobra za druge dešavaju se spontano i potpuno prirodno. Tako jedino prosvijetljeni um može vidjeti konvencionalnu (relativnu) i konačnu (apsolutnu) istinu istovremeno. Kvalitete prosvijetljenog uma su toliko široke, uzvišene, mnogobrojne i duboke da ih je nemoguće osmisliti našim grubim umovima ili pričati o takvome umu opisujući ga jedino kroz ograničeno i nepouzdano konceptualno zamišljanje.

Koji je kriterij za biti Buddhistom?  Što je utočište?   

Zatražiti utočište ili okrenuti um ka tri dragulja, Buddhe, Dharme i Sanghe je osnovni kriterij bivanja Buddhistom. Tako da samo pročitavanje knjiga, pohađanje nekih buddhističkih učenja i inicijacija, surfanjem kroz Buddhističke web stranice ne kreira kriterije po kojima bi se moglo reći da je neko ušao na Buddhistički put i postao istinski tragatelj duhom prema višim razinama spoznaje.
Vrsta osobe koja može zatražiti utočište je netko tko je duboko razumio smisao dragocjenog ljudskog života, netrajnost svih pojava, zakon karme i prirodu patnje samsare, i koji se želi odreći trivijalnih svjetovnih aktivnosti kako bi oslobodio ne samo sebe već i sva osjetilna bića zabluda i patnje. Sa takvim stanjem uma i motivacijom moguće je zatražiti utočište u Buddhi, Dharmi i Sanghi a da ono urodi plodom.
Traži se utočište u Buddhi, prosvijetljenome koji je vrhunski učitelj obdaren sa svim oznakama realizacije (32 glavnih i 80 sporednih), koji je oslobođen onkraj samsare kroz vrhunsku mudrost i pritom sposoban pomoći osjetilnim bićima na neograničene načine kroz moć beskrajnog suosjećanja. Prateći put ka tom postignuču moguće je doseći stanje Buddhe. Zatraživši utočište u Buddhi(mudrosti sveznanja) jedna od stvari koje tada treba napustiti je traženje utočišta u bilo kakvim svjetovnim bićima ili bogovima budući da oni nemaju moć oslobađanja od patnje samsare jer se niti sami nisu oslobodili iste. Nakon što zatraži utočište u Buddhi onaj koji je to učinio kroz svoje razumijevanje duboko poštuje svaku vrstu njegovog prikaza bilo da je to samo riječ iz teksta, statua, slika, čak i ako je stara ili oštećena.
Traženje utočišta u Dharmi je prihvaćanje specifičnog duhovnog treninga uma i tehnika za transformaciju uma ili slijeđenje istinskog puta bez samovoljnih patvorenih dodataka, kojim treba napredovati kako bi se doseglo prosvjetljenje. Buddha je podučavao 84000 vrsta Dharmi ili načina treninga uma koji odgovaraju različitim prirodama različitih ljudi i u svezi su sa isto toliko mentalnih zamračenja i prepreka. Jedinstveno svim Dharmama koje je Buddha podučavao je nepogrješivo učenje o zakonu uzroka i posljedice i dvije Istine: konvencionalnoj ili relativnoj i krajnjoj ili konačnoj koje egzistiraju zajedno u isto vrijeme, one su međuzavisne i nisu jedna sa drugom u kontradikciji. Zatraživši utočište u Dharmi napuštamo povrjeđivanje drugih bilo na razini tijela, govora ili uma i u potpunosti poštujemo sve Buddhističke tekstove. Na primjer pazimo da ne stavljamo tekstove na pod, prekoračujemo preko njih, razbacujemo ih naokolo i sl. S obzirom da sadrže uzvišenu mudrost Buddhe kojoj i sami težimo  tekstovi se stavljaju sa poštovanjem na visoka mjesta iznad razine glave. Oni predstavljaju stvarnu dharmu Buddhe.
Traženje utočišta u Sanghi znaći priklanjanje onima koji teže najvišem stanju vrlina poput Arya ili skupa plemenitih bića koja imaju izravan uvid ili realizaciju praznine fenomena. Na primjer na putu Mahayane tu se misli na velike bodhisattve poput Avalokiteshvare, Manjushrija dok se u Hinayana vozilu tu misli na stvarne Arhate ili krug izravnih učenika Buddhe Shakyamunija. Zatraživši utočište u uzvišenoj Sanghi treba izbjegavati društvo ljudi koji obeshrabruju ili ne poštuju Buddhu i  njegova učenja ili izbjegavati ljude koji uzrokuju da se naše negativno ponašanje povećava. Zatraživši utočište u sanghi znaći  poštivati etički kodeks koji uključuje sve što je simbol Sanghe a osnovu toga čini poštivanje svih članova uzvišene i obične Sanghe, zajedno sa duhovnim prijateljima koji imaju čisto djelovanje, posjeduju osobno duhovno iskustvo i znanje i ohrabruju nas na putu ka prosvjetljenju. Isto tako suzdržavamo se od svih negativnih aktivnosti kao što su uzrokovanje disharmonije ili razdora u Sanghi.
Koristi od uzimanja utočišta u tri dragulja su nemjerljive. Ono oblikuje samu osnovu svih Buddhističkih praksi. Sprečava nas u činjenju štetnog kako za druge tako i za nas i pomaže nam u prikupljanju zasluga, svih dobrih kvaliteta. Ne mogu se uzeti tantričke inicijacije ili bilo koje Buddhističku prakse ma kako god one male bile bez razvijanja uma koji je okrenut traženju utočišta u tri dragulja. To je poput temelja na kojima je izgrađena kuća. Razlog zašto se Buddhu, Dharmu i Sanghu uspoređuje sa draguljima je u tome što su oni dragocjeni, rijetki i neokaljani i čine nas i druge ljepšima i ne mijenjaju se u značenju same njihove vrijednosti.
Stoga je bitno uvijek težiti tome da objekte utočišta držimo u umu, imamo vjeru u njih i ne odustajemo od njih niti po cijenu vlastitog života.

Ne vodi li povećanje mudrosti do napuhavanja ega i osjećaja oholosti?

Bilo bi dobro razlikovati između termina inteligencija koji uobičajeno koristimo i Buddhističkog termina mudrost. Inteligencija se uobičajeno odnosi više na učenje u određenom području gdje određena osoba u odnosu na neku drugu može biti više istaknuta, ima sposobnost bržeg razumijevanja određenih tema, vještija je u tom području i pokazuje takvu vrstu znanja. Inteligencija te vrste može se mjeriti IQ stupnjevima ili kroz razne testove. Viša inteligencija može osobu potaknuti da se osjeća superiorno, ponosno i pojača ego kao posljedicu dobivanja pohvala od drugih.
Buddhistički termin mudrost odnosi se na stanje uma koje je slobodno pogrešnih uvida ili svih vrsta konfuzije o tome na koji način svi fenomeni uključujući i 'ja' ili ego stvarno postoje. Svaki fenomen ponaosob kao i svi fenomeni zajedno ne postoje u konačnoj stvarnosti kao nešto što ima neki entitet i identitet sam po sebi, trajan i samopostojeći. To je stvar pogrešnog opažanja stvari i stvaranja uvida koji vodi ka svim vrstama preuveličanih i izobličenih emocija a prema tome i pogrešnih djelovanja koja su uzrok patnji. Uobičajena inteligencija koju na sreću ljudska bića posjeduju koristi se kako bi se kroz logično rasuđivanje i razmišljanje shvatio aspekt mudrosti. Meditacija se koristi kao alat pomoću kojeg se može iskusiti sama mudrost. Stoga je mudrost mač koji reže 'ja' ili ego  kojeg pogrešno opažamo i oko kojega baziramo sve naše aktivnosti. Na primjer 'ja želim', 'ja ne želim', 'ja hoću', 'ja neću' itd. Vidjevši istinsku prirodu svih fenomena razvijamo veći osjećaj suosjećanja za sva osjetilna bića koja pate zbog vlastite konfuzije koje uopće nisu niti svjesna. Nadalje ako 'ja' ne postoji na način kako nam se ukazuje da postoji onda prirodno da i druge emocije kao što su ponos, ljubomora itd. koje se vrte oko zaštite tog 'ja' isto tako nemaju osnovu istinskog postojanja iako nam se čine stvarnim.

O ljubavi i suosjećanju govori se i u drugim religijama; da li je Buddhistički koncept ljubavi i suosjećanja različit na bilo koji način?

Iako sve religije imaju za cilj dovođenja u prvi plan dobrih kvaliteta u ljudima i stoga uče o ljubavi i suosjećanju Buddhistička ideja ljubavi i suosjećanja je malčice različita u terminima svojeg šireg područja djelovanja. U Buddhizmu govorimo o ljubavi i suosjećanju u terminima mentalnog stanja koje je neopredijeljeno i proširuje se jednako spram svih osjetilnih bića bila ona ljudi (poznati ili nepoznati), životinje ili bilo koji drugi osjetilni oblik iz šest područja obitavanja.
Ljubav znači želju da sva osjetilna bića postignu stanje sreće i djelovanje u smjeru donošenja takve sreće svim osjetilnom bićima. Ovdje se sreća ne odnosi samo na  svjetovnu sreću, ispunjenje naših momentalnih želja već znaći postignuće stanja istinske sreće koje je onkraj sve patnje samsare i trajno je stanje uma. Drugim riječima konačna sreća se odnosi na stanje prosvjetljenja.
Suosjećanje ne znači sažaljenje već se odnosi na želju da sva bića budu oslobođena patnje kao i na djelovanje usmjereno prema oslobađanju od patnje svih osjetilnih bića. Ovdje se patnja ne odnosi samo na svjetovnu patnju poput bolesti, smrti, ili patnju promijene već se prije odnosi na glavni uzrok svih patnji, pogrešno viđenje stvarnosti koje zovemo neznanjem. Znajući da su sva bića u svih šest područja postojanja pod utjecajem tog temeljnog neznanja, mi razvijamo neopredijeljeno suosjećanje spram svih bića bila ona bogata ili siromašna, bliska nam ili nepoznata, prijatelji ili neprijatelji itd.
Dakle imamo inteligentnu ljubav i inteligentno suosjećanje koji su neopredijeljeni i razvijeni na osnovu mnogih valjanih razloga i valjanog logičnog rasuđivanja. Ovi ljubav i suosjećanje kreiraju osnovu Buddhine sposobnosti da bude bezgranično na korist svim osjetilnim bićima iako je on sam oslobođen stanja patnji samsare.

Zašto trebamo vršiti prinose u novcu i hrani za Dharma učenja ili pomoći Dharma centrima kada oni organiziraju neke Dharma aktivnosti?

Ako Dharmičke aktivnosti zahtijevaju neku vrstu organizacije koja uključuje neke nastale troškove, poput plaćanja avionskih karata, prostorija za podučavanje, organiziranja prijevoza i sl., tada je potpuno prirodno pomoći organizaciji da pokrije troškove. Takva vrsta organizacije zahtjeva ogroman napor, vrijeme i trud pojedinaca pa je onda s druge strane najmanje što se može napraviti da se pokrije dio troškova organizatoru. To isto pokazuje i našu nesebičnost kao i cijenjenje takvih aktivnosti i može dalje ohrabriti organizaciju takvih događaja. Na primjer kada idemo u dućan i želimo neki artikl ne oklijevamo u plaćanju njegove cijene, na isti način ako cijenimo Dharmičke aktivnosti nećemo oklijevati u tome da ih podržimo davanjem novca ili nekog prinosa. U Mahayanskoj doktrini glavni cilj je postizanje  prosvjetljenja u korist svih osjetilnih bića stoga je prilično  paradoksalno željeti nešto takvoga ako nismo čak niti motivirani u tome da pomognemo drugima u organizaciji Dharmičkih aktivnosti našom pripomoći u novcu ili osobnom radu. U Buddhističkoj Dharmi guru ili osoba koja podučava Dharmu smatra se objektom Utočišta jer bez njega ne bi bili upoznati sa dragocjenim Buddhinim riječima. Stoga je na određeni način on neka vrsta Buddhinog predstavnika. Prinošenje njemu nije samo način pokazivanja svojeg poštovanja spram Dharme već je i način prikupljanja zasluga kroz praksu u nesebičnosti davanja koje nam pomažu u napretku na putu Dharme. Tako ovo davanje ima dvosmjernu korist jer pomaže drugome i istovremeno i onome koji daje. Naravno put ka prosvjetljenju je toliko dragocjen (budući da donosi oslobođenje od sve patnje nama i drugima) da nikakva količina novaca se ne može usporediti sa njime. Stoga treba biti sretan da se može pridonijeti onoliko koliko se može umjesto da se obraća pažnja na samu vrijednost svote jer je uvijek važnija motivacija koja stoji iza tog davanja. Nije vrijednost u poklonjenom već u nesebičnoj motivaciji koja određuje stvarnu korist od djelovanja u davanju.
Ako čvrsto stisneš šaku i ne možeš dati, na nesreću dlan tvoje ruke nije otvoren niti da primiš. Sve je zavisno jedno o drugog.

Tekst napisala Reena Šmalcelj - Potpredsjednik Hrvatskog Buddhističkog Društva 'Padmasana'

Sva prava zadržana od strane autora i Hrvatskog Buddhističkog Društva 'Padmasana'

Svatko zainteresiran za učenje i praksu Buddha Dharme slobodno kontaktira naš centar Padmasanu na brojeve 01/4663028 ili 098 175 3859 (g. Drago)