Unutarnje putovanje jednog hodočašća
(Putovanje kroz područje Himalaja)

Meditirali smo, hodali, odmarali se, smijali, vikali, suočavali se s poteškoćama, provjeravali u svim okolnostima da li um počiva u svom prirodnom stanju. To je bilo unutarnje putovanje na našem vanjskom hodočašću.

Dharamsala, Srinagar, Ladakh, Keilong, sve smo to vidjeli, ali govoriti o okusu šećera je drugačije nego stvarno ga okusiti. Drago i ja imali smo san odvesti naše budističke prijatelje stopama velikih duhovnih majstora prošlosti i susresti neke živuće te dobiti blagoslove mnogih svetih mjesta. S takvom motivacijom, konačno u kolovozu 2007., san se ostvario s devetnaest članova iz našeg budističkog društva, koji su krenula na hodočašće.
Kao što sve podliježe zakonu međuzavisnosti, takva organizacija ne bi bila moguća bez pomoći članova obitelji u New Delhiju i Kašmiru te nekih dragih prijatelja. Svima smo im zahvalni. Trebala nam je gotovo godina dana za cijelu organizaciju.
Drago i ja, koji smo otišli iz Zagreba nešto ranije, dočekali smo grupu 02. kolovoza na Delhijskom aerodromu. Ne želeći gubiti vrijeme, krenuli smo autobusom isti dan ka Dharamsali u Himachal Pradeshu. Već i sam autobus je bio zabavan jer je imao sjedišta iznad kojih su bile male „kabine“ za spavanje. Do tibetanskog naselja u Dharamsali došli smo nakon 16 sati vožnje. Bili smo umorni, ali vrlo uzbuđeni zbog dana koji će slijediti. U narednim danima vidjeli smo Tibetansku knjižnicu – glavni centar za temeljna budistička učenja u Dharamsali pod Gelug-pa školom, susreli se osobno s Geshe Sonam Rinchenom, glavnim učiteljem u knjižnici, posjetili samostan Namgyel, Tushita centar Lama Zope Rimpochea, vidjeli Men Tsee Kang – Tibetanski medicinski institut, popeli se planinom kako bi vidjeli mjesta gdje su veliki duhovni učitelji u prošlosti (poput našeg voljenog Gen Lam Rim-pe) meditirali, čak su nas pozvali i srdačno ponudili čajem neki meditanti, iako su u tihom povlačenju u svojim skromnim meditacijskim kolibama u dubokim planinskim šumama. Tibetanci, sa svojim nasmiješenim licima i ljubaznim obraćanjem s 'Tashi Delek', spontano su dirnuli naša srca. No ipak, najvredniji i najsretniji trenuci su bili tokom susreta s H.H. 17. Gyalwa Karmapom (Orgyen Trinley Dorje) u Gyuto Ramoche tantričkom sveučilištu, smještenom blizu Dharamsale.

H.H. Gyalwa Karmapa


Emaho!

O, čestiti Gospodine, T i nosiš krunu svih Siddha,
Blagoslovljen si od svih Dakina!
Utjelovljenju svih Buddhinih aktivnosti,
Rasvjetljavaš mrak neznanja pokrećući kotač Dharme.
Gledamo te, blagoslovljeni tvojim savjetom,
To je naša dobra sreća.

H.H. Gyalwa Karmapa nas je blagoslovio i sa zadovoljstvom slušao o našem cjelokupnom radu i programu u "Padmasani" koja djeluje u nesektaškoj Mahayana tradiciji (Rime). Obećao je voditi nas te nam dao pismeni dokument svoje podrške. Nastavit ćemo raditi prema njegovim smjernicama. Dvadeset i pet minuta koje smo proveli u njegovoj prisutnosti bile su inspirativnije nego što bi se to riječima moglo iskazati.

Group picture with H.H. Gyalwa Karmapa

Sreli smo se i sa nekim drugim prijateljima Dharme koji dolaze iz raznih zemalja i nose se s poteškoćama kako bi ostali u Dharamsali i prakticirali Dharmu kao što su Lorraine Lester i Ani Boni. Zahvaljujemo se Lorraine što nam je pomogla oko organizacije našeg boravka u Dharamsali.

Tibetan Library (Dharamsala)Tushita Meditation Center (McLeod Ganj)Meditation cottages in the hills over McLeod GanjGyuto Ramoche universityGyuto Ramoche universityNorbulingka InstituteNorbulingka InstituteNorbulingka Institute

Za Dragu posebice, to je bilo poput povratka kući. Mnoge uspomene su se vratile s obzirom da je tamo proveo mnoge godine studirajući budhističku dijalektiku unutar smjernica H.H. Dalai Lame. S blagoslovom H.H. Dalai Lame, Drago se i vratio sa mnom kući u Zagreb kako bi otvorili vrata Dharmi na ne-sektaški način.
Kao što je sve netrajno, dani boravka u Dharamsali su prošli kao treptaj oka i mi smo uskoro krenuli autobusom prema Srinagaru, glavnom gradu Kašmira, znanom kao "kruna indijske ljepote". Posve svjesni vojne prisutnosti i opasnosti, do Srinagara smo došli sigurni, a naš cilj je bilo jezero Dal na čijim se obalama i nalazi grad Srinagar. Uskoro smo sjedili u malim „shikarama“, čamcima koji su nas odvezli do naših soba, na brodicama prekrasno ukrašenim drvenim kašmirskim duborezima. S prekrasnim, a nenametljivim mirisom samog kašmirskog drveta, svaki brod predstavlja malo umjetničko djelo, raskošan u svojim rezbarijama, ukrašen svijećnjacima, luksuznim naslonjačima što je oduševljavalo naša čula. Začudan je kontrast ratne opasnosti i iznimne ljepote Kašmira. Od finog kašmirskog čaja „kahwa“, preko kašmirskih rukotvorina, plutajuće tržnice na čamcima, plutajućih vrtova lopoča, mogulskih vrtova, hrama indijskog sveca Shankaracharije do starih džamija u gradu, sve smo vidjeli i osjetili. Broj vojnika u Kašmiru se povećava kao i tihi vapaj lokalnog stanovništva za mirom. Godine borbi nisu okrznule ljepotu mjesta, ali su pogodile ljude na različite načine. S molitvom da će ovu prekrasnu zemlju krasiti dragulj mira, napustili smo je nakon tri dana. To je bio posljednji pravi odmor jer su sljedeći dani bili iznimno fizički naporni. Naše posljednje zaustavljanje u Kašmiru je bio ručak u Sonamargu, prekrasnom izletničkom mjestu okruženom visokim planinama, ledenjacima i rijekom.

Mughal garden - NishadMughal garden - NishadShikara ride on Dhal LakeOn the house boat (Dal Lake)After sun set (Dal Lake)Picnic spot Sonamarg (Kashmir)Horse ride in Sonamarg

Uspinjući se planinskim masivima prema Ladakhu (jedna od najviših nastanjenih visoravni na svijetu) jednosmjernom, vrlo oštećenom i uskom cestom, na opasnim visinama, naše kamere su radile neumorno i snimale sve što je bilo dopušteno s nadom da ćemo jedanput to moći pokazati i drugima. Pa ipak to iskustvo se ne može prepričati ili pokazati slikama. Pojam ljepote se čudno preoblikovao od zelenih livada Kašmira u ogoljele planinske kose prekrivene tvrdim stijenama i pješčanim sipinama. Kamenje je mijenjalo oblike i boju i visjelo poput ukrasa na izbrazdanim kosama. Među surim planinama, često smo prolazili kraj malih sela okruženih zelenilom poput pustinjskih oaza. Udaljeno ali ne i izolirano, ovo područje Trans Himalaja je spremište nebrojenih kulturnih i religijskih utjecaja Indije, Tibeta i centralne Azije. Ladakh se često naziva i zemljom Buddhinih ljudi. Relativno brzo smo se popeli od Sonamarga na 2585 m nadmorske visine do 3530 m visokog prijevoja Zojila i spustili se do Drassa i Kargila (na 2700 m nad. vis.). Putovanje cestom đipovima omogućilo nam je korisnu visinsku prilagodbu. Putujući, osjetili smo i duhovne uzlete dok su mantre plutale umom, a usne se automatski pomicale. U Kargilu, lokalno stanovništvo nas je promatralo s čuđenjem jer, kako su nam rekli, bili smo posljednja grupa koja je prešla sa strane Srinagara u Ladakh, jer su bujice slomile most na rijeci Ind. Stoga smo pretpostavili da je pozitivna motivacija našeg budističkog hodočašća bila presudna pomoćnica. Zaustavili smo se i proveli noć u hotelu u Kargilu.
Otkada smo ušli u Ladakh, zaustavljani smo mnogo puta na raznim vojnim kontrolnim točkama zbog rutinske kontrole i ispunjavali formulare s osobnim podacima te  navodili smjer našeg daljnjeg kretanja. Prošli smo mimo mnogih vojnih kasarni te često nismo smjeli snimati mostove ili slične objekte zbog 'sigurnosnih razloga'. No primijetili smo veliki broj vojnih snaga koje su bile posljedica  ne tako davnog rata u Kargilu.

On way up from SonamargHard and rocky terrain (Ladakh)Green pastures (Ladakh)Play of sunset on rocks (Ladakh)Local tea stall

Posjet Phokarzongu, 12. kolovoza – Kao mnogi čitatelji sada, možda ni mi prije odlaska nismo vjerovali u sve poteškoće i napore kroz koje ćemo proći. Nismo uzalud Drago i ja inzistirali na dobrom zdravlju, kondiciji i pozitivnoj motivaciji prije puta koje smo sve stavili na kušnju. Po posebnom zahtjevu organizirali smo posjet zaista svetoj spilji Guru Rinpochea, sakritoj u stijenama na visini od cca 4000 m. Malobrojni se i usuđuju popeti ovamo i kako su nam rekli, mi smo bili prva povlaštena grupa stranaca. Od samog podnožja pa do vrha brda borili smo se s uskom i vrlo strmom stazom, prelazili preko velikog kamenja, kroz potoke, po velikoj vrućini i jakom vjetru s nedostatkom kisika, no nitko nije bio voljan odustati. Zavladala je čudna tišina, izvana i unutra. Nikakvo učenje nije bilo potrebno, nikakav napor kako bi ostali u prirodi uma – ogoljeloj, spontanoj, prostranoj, svjesnoj i bistroj. Nikakvo čudo što su Guru Rimpoche i mnogi drugi učitelji poslije njega odabrali ovaj put i prošli njime u cilju potpunog buđenja. Ipak, mi smo, među ostalim pogodnostima, imali puteljak kojim smo išli, a kako su učitelji u onim davnim vremenima prolazili ovim skritim puteljkom, kako su ovdje dolazili meditirati? Rekli su nam da je na ovom uskom puteljku između okomitih klisura Guru Rinpoche, poznat i kao Guru Padmasambhava, pobijedio ženskog demona svojom Phurbom. Za vrijeme bitke mač demonke napravio je usjek u planini, stvarajući usku pukotinu kroz koju smo se mi penjali. Tantričke prakse vode ka čistoj viziji pa smo putem vidjeli mnoge samonastale znakove u stijenama otkrivene od mnogih velikih učitelja. Prošli smo pored mjesta s 21 nastalom Tarom pod stijenama, samonastalim otiskom školjke koju su bogovi dali Buddhi Shakyamuniju, samonastalim otiskom škorpiona, ribe, jelena i slona, otiskom Milarepinog stopala u stijeni, kipom Marpe-velikog prevodioca, bijelim uzlaznim otiskom Guru Rinpochea na okomitoj litici na mjestu gdje je preletio ka svojoj spilji, bijelih samonastalih rukopisa Dakhina, samonastalih slogova mani mantre, pročišćujuće vode potoka koja dok protiče zvuči poput zvuka 'Hung' i 'Phet'. Neizmjerljiva vjera narasla je u nama dok smo prolazili kroz uski prolaz pakla nazvan po crnim prugama koje su se uzdizale visoko po kamenim stijenama kao plamenovi paklenih vatri. Pomažući si međusobno, stigli smo do vrha planine i malog samostana Drukpa Kagyu škole, vođene od H.H. Gyalwa Drukchen Rinpoche-a. Zaustavili smo se kako bi uhvatili daha na 4000 m, a onda nastavili bočnom stranom planine ka spilji Guru Rinpoche-a na suprotnoj strmoj kamenoj planini. Na cijeloj posve goloj planini jedino drveće koje smo vidjeli bilo je nekoliko skupina smreka ispred same spilje. Naš vodič, budhistički redovnik iz malog lokalnog samostana nam je rekao da je prva skupina drveća bila izrasla na mjestu gdje je Guru Rinpoche zabio svoju strijelu, druga grupa je izrasla gdje je odložio svoj štap za hodanje, a grupa od tri drveta koja rastu iz jednog korijena predstavljaju trozubac „trishulu“ Guru Rimpoche-a. Sve ovo drveće smatra se svetim i okruženo je mnoštvom molitvenih zastavica. Napokon smo se našli pred pećinom čiji ulaz je visoko u stijeni pa je i sam prilaz preko nestabilnih drvenih daski, podvig. Napola pognuti ušli smo u mrkli mrak sa nekoliko baterijskih lampi. Kroz pećinu smo se kretali u grupama od dvoje ili troje ljudi zbog nedostatka prostora. Iako je vani bilo vrlo toplo, u pećini Guru Rinpoche-a je bilo iznimno hladno. Vidjeli smo tri prostorije, smještene jedna iznad druge. Ovo mjesto nazivali su Maratika pećinom. U najnižoj prostoriji vidjeli smo otiske stopala Guru-a u solidnoj crnoj stijeni i do danas samonastajuću  tsampu koju je jeo. U najvišoj prostoriji nalazi se mala statua četverorukog Chenreziga, kameni otisak grudiju Dakini nastao na svodu prostorije, otisak Guru Rinpoche-ove ruke u stijeni, otisak Kyabye Toldan Rimpoche-a (Drikung Kagyu Lama) i mali izvor vode koji je stvorio Guru Rimpoche svojim moćima a koji teče jedino kad se ljudi čvrste vjere nađu u pećini. Prostorija na srednjem nivou je najveća i ima otisak Guru Rinpoche-ovih rebara i njegove glave po strani. Cijeli strop ima oblik unutarnjih organa Guru Rinpoche-a. Tu se nalazi i chorten ili stupa (simbolizira prosvijetljeni um Buddhe) u kojoj su relikvije Guru Rimpoche-a. Uz ovu prostoriju nalazi se i jedno manje udubljenje  u kojoj je vaza Guru Rimpoche-a nastala u kamenu. On je proveo sedam mjeseci i sedam dana meditirajući ovdje. Rečeno nam je i kako je H.H. Dalai Lama proveo jednu noć ovdje u meditaciji, a meditirao je tu i H.H. Drukchen Rimpoche. Slijedeći njihova stopala, sjeli smo u meditaciju i recitirali mantre. Bilo je kao da je i Guru Rimpoche prisutan i promatra nas. Nekima od nas to je bilo poput susreta sa samim Umom Guru-a. Na izlasku iz pećine pokazali su nam još jedan otvor kroz koji se na dane značajne za štovanje Guru Rinpoche-a mogu čuti bubnjevi i cimbala. Planine nasuprot pećini izgledaju poput Potale, Chenreziga s jedanaest glava a one sa lijeve strane poput yidama Heruke. Ne nalazeći razloga za razgovor, spustili smo se s planine ispunjeni svetom tišinom koja nas je obgrlila nježnošću poput brižne majke, pomažući pritom jedan drugom u uvjerenju da ako i ne vidimo ništa drugo postigli smo cilj dolaska u Ladakh.

TrekkingTrekkingPath between the mountains (Phokarzong)Self appearing Yogi Marpa on the rocksWhite mark is left by Guru Rinpoche's flight to the cave on the other side of the mountainView of Guru Rinpoche CavePrayer hall on top of the mountainGuru Rinpoche in shrine of the Prayer hallSelf appearing Dakini script on rocksOther small cavesJuniper tree - tripod of Guru Rinpocheself apearing print of dakini breastsStupha with relique of Guru RinpocheVase of Guru RinpocheOur group near Maratika caveDescending the mountain

Tada smo prešli preko prijevoja Fotula na 4094 m do Lamayuru gdje smo prespavali. Rano slijedećeg jutra zaprepastio nas je pogled na mistični samostan Lamayuru, smješten u začudnom krajobrazu isušenog jezera i okružen pepeljasto žutim planinama.

Sunset view on way to Lama Yuru

Lamayuru samostan – Lamayuru ili Yungdrung samostan jedan je od najstarijih i najznačajnijih u vrijeme Bon tradicije u Ladakhu. Priča se da je na njegovom mjestu bilo veliko jezero. Arhat Nyimagung je prorekao "Neka se na ovom mjestu utemelji samostan ", pa napravio prinos vode čuvaru duhova naga zmija. Zrnje kukuruza, koje je bilo dio prinosa, odneseno je valovima na obale jezera i oblikovalo svastiku. Kasnije je tamo izgrađen samostan i dobio je ime Yungdrung, što znači svastika. Ušli smo u samostan i slušali molitve tantričkim božanstvima Buddhi Chakrasamvari i Vajra Yoghini-Achi Choyki Drolmi što je, kako nam je rečeno, predstavljalo vrlo povoljne znake. Vidjeli smo svete kipove i spilju gdje je u 11. stoljeću meditirao veliki Mahasidha Naropa. U pećini je sveta statua Narope okruženog Mahasidhama Milarepom i Marpom. Lamayuru samostan pripada Drikung Kagyu tradiciji na čijem je čelu Kyabje Toldan Rimpoche.
Darmički kralj Jamyang Namgyel, tokom svoje vladavine od 1560.g. do 1590.g., pozvao je Chosje Danma iz Tibeta u Ladakh. Vodič nam je ispričao kako je prije dolaska u Ladakh Chosje Danma, stavio ruku u jezero Manasarovar i izvadio dva kamena. Na prvome je bila mani mantra, a na drugome je bio urezan lik Mahasidhe Narope. Chosje Danma je potom došao u Ladakh gdje je utemeljio Drikung Kagyu tradiciju.

Lama Yuru monasteryStupas in Prayer hallStatue of Marpa, Vajradhara, Milarepa & other GurusView from roof top (Lama Yuru)Residental area of monks (Lama Yuru)

Meditacijski centar Attitse – Nakon boravka u pećinskom prostoru Lamayuru samostana, Mahasidha Naropa otišao je u Attitse gdje je meditirao u tamošnjoj pećini. I mi smo krenuli njegovim stopama. Attitse je meditacijski centar sagrađen oko Naropine pećine. Imali smo sreću što smo mogli biti tamo i meditirati na tom svetom mjestu, iako nakratko. Potom smo dobili blagoslov i od jedinstvene 'govoreće' statue Buddhe djelovanja, Vajrapanija koji je stajao širom otvorenih usta. Ovaj kip nalazio se prije u samostanu Lamayuru. Tokom jedne pakistanske invazije na Ladakh, kip je progovorio starijoj ženi da ga odnese u Attitse pećinu. Starica ga je potom stavila u torbu i odnijela u Attitse pećinu, gdje se i sada nalazi. Postoje i drugi oblici Buddha osim pojavne Nirmanakaye koji se mogu ukazati samo posebnim osobama čistog uma i velikih pozitivnih zasluga. Takvi ljudi, poput ove starice, mogu imati posve čiste vizije. Radosni i nadahnuti svime što smo vidjeli, napustili smo Attitse i Lamayuru.

Attitse Meditation CenterStatue of Mahakala & Achi Chokyi DrolmaSpeaking statue of VajrapaniIn front of Prayer hall (Attitsa)Statue of Mahasidha Naropa in his cave (Attitsa)

Tokom nastavka putovanja prošli smo pored meditacijskog centra Ngari Rinpoche-a.

Nari Rinpoche's Meditation Center

Mulberg Champa – Prije nego što stigosmo u Leh, nakratko smo zastali kod malog samostana Mulberg Champa-e. Poput ulaznih vrata budhističkog Ladakha, Mulberg Champa naslanja se na veliku kamenu stijenu na kojoj je isklesan lik budućeg Buddhe Maitreye „Gyalwa Chambe“ tik uz glavnu cestu za Leh. Ova statua napravljena je u starom kašmirskom Gandhara stilu, vjerojatno u 7. ili 8. stoljeću. Dvije slične statue nalaze se i u dolini Kargila. O njima se brine samostan Hemis, Drukpa tradicije.

Buddha Maitreya on the rock1000 armed Avalokiteshwara in Prayer hallHeruka Chakrasamvara (Mulberg Champa)Side view of Mulberg Champa

Sljedeći tjedan noćili  smo u hotelu, u Lehu (3506 m nad. vis.), koji je postao naš bazni kamp i odavde obilazili svakodnevno samostane koji se nalaze na dan udaljenosti od Leha. Glavni grad Ladakha, Leh, ima krasnu tržnicu, mnoga prenoćišta, putničke agencije kao i većinu drugih pogodnosti za posjetioce. Na ulicama se mogu sresti ljudi različitih kultura i religija. Pošto je to relativno mali grad, mogli smo ga obilaziti pješice i ubrzo smo se u njemu odlično snalazili.

Lunch in Leh

Tokom vremena provedenog u Ladakhu posjetili smo samostane svih tradicija tibetanskog budizma. Ladakh je starinski dom sve četiri tibetanske budhističke škole koje su ovdje nesmetano cvijetale kroz mnoga stoljeća. Posebice, primijetili smo da je vrlo istaknuto štovanje Guru Rinpoche-a, a znakovito je i da u samostanima sve četiri tibetanske budhističke tradicije, mogu se naći njegovi kipovi ili murali.
Naše budističko društvo Padmasana ima blagoslov kako H.H. Dalai Lame tako i H.H. Gyalwe Karmape za vrlo složen rad na širenju nesektaškog pristupa u izučavanju i praksi Buddha Dharme. S tim ciljem, pozivali smo do sada kao i ubuduće učitelje različitih Mahayana škola u naš budistički centar u Zagrebu. Tako smo i tokom ovog hodočašća trudili se dobiti blagoslove svetih mjesta svih četiriju tradicija. Značaj nesektaške tradicije može se sažeti riječima štovanog lame Garchen Rimpoche-a kako je to izložio tokom učenja u Zagrebu u listopadu 2007. g., organiziranog od budističke Sanghe "Padmasane". Zamoljen za molitvu o komplementarnoj prirodi četiri tradicije, iznio je sljedeću prispodobu:

"Tradicija Gelugpa je poput trupa stabla, Sakya-e su grane, Nyingmape su poput otvorenih cvjetova na krajevima grana, a Kagyu su plodovi koji dozrijevaju u njima. No, kroz sve dijelove stabla teče voda. Bez te vode koja napaja prijateljskim suosjećanjem i ljubavlju naših srca, stablo, grane, lišće, cvijeće i plodovi osušili bi se i otpali. Tako je i Bodhichitta zajednička svim školama i čini cijelo drvo lijepim i živim."

 Rizong samostan – Ujutro 13. kolovoza, posjetili smo samostan Rizong u kojem su redovnici  podvrgnuti vrlo strogoj disciplini. Samostan pripada Gelugpa tradiciji pa ima prekrasne kipove Je Tsong Khapa-e s dva učenika, Gyaltsabje i Kedrubje. Među ostalim prekrasnim kipovima tu je i Avalokiteshvara s tisuću ruku. Ime Rizong sastoji se iz dva dijela; Ri – znači planina, a zong – raj. Zaista i izgleda poput raja skrivenog među planinama, smješten 76 km od Leha na visini od 3420 m. Osnovao ga je Lama Tsultrim Nyima (1796. g. – 1872. g.). Pećina u kojoj je meditirao može se još uvijek vidjeti i sadrži stupu s njegovim ostacima koji su relikvija. Zanimljivo je da je Lama Tsultrim bio oženjen, ali njegova žena, sestra i sin su se također povukli iz svjetovnog života. Supruga i sestra su postale redovnice u obližnjem Chulichen ženskom samostanu. Njegov sin, prepoznat kao tulku, ušao je u samostan i postao Rizong Sras Rimpoche 1. Sadašnji Sras Rinpoche znan i kao Ganden Chuche  budući je  nosilac dragocjenog  prijestolja Ganden Tri i poglavar je samostana Rizong.

View of Rizong Monastery

Samostan Alchi – 13. kolovoza posjetili smo i Alchi gonpu koju je sagradio veliki tibetanski prevodilac Rinchen Zangpo pred oko 900 godina. Primjer je drevne arhitekture u staroj kašmirskoj tradiciji i po tome je posve jedinstveno djelo samostanske arhitekture u Ladakhu. Do samostana je veliko staro drvo koje je izraslo iz čudotvornog štapa Rinchen Zangpo-a, a kojeg je on sam usadio na tom mjestu. To je danas najstarija vrba u cijelom Ladakhu. Samostan ima tri glavna hrama, Jamyang lakhang posvećen Manjushriju prikazanom u pet boja obitelji Buddha, Rinchen lakhang posvećen samom Rinchen Zangpo-u i Sumtsag lakhang. Na zidovima samostana mogu se vidjeti jedinstvene drevni murali božanstava poput Zelene Tare i Palden Lhamo. S vanjske strane, ako se kruži oko samostana, na obali rijeke Ind, mogu se vidjeti mnoga stabla marelica. Ladakh je čuven po obilnom urodu marelica.

Staff of Rinchen Zangpo (willow tree) AlchiGreen TaraWooden architectureOld stupas

U jutro 14. kolovoza pridružili smo se tisućama ladačana na učenju H.H. Dalai Lame u Lehu. S obzirom da H.H. Dalai Lamu doživljavamo kao sam vrutak nadahnuća, bili smo vrlo sretni. Svaki susret s utjelovljenjem suosjećanja je blagoslov. H.H. je davao komentare na Manjushri Lam Rim, što je stupnjeviti put do prosvjetljenja naglašavajući značaj utočišta, prelazak svih razina puta prema krajnjem cilju – budastvu. Na samom početku učenja H.H. naglasio je značaj toga da se vidimo kao iluziju, jer samo razumijevanje praznine kao prave prirode našeg sobstva,  može dati potpunu motivaciju sa stajališta mudrosti i metode. H.H. je isticao i značaj Bodhichitte, prosvijetljenog uma.
Učenje je privuklo veliki broj ljudi svih uzrasta, od djece do staraca iz najudaljenijih dijelova Ladakha, odjevenih u tradicionalnu odjeću. Gdje god da smo se kretali, pozdravljali su nas svojim tradicionalno ljubaznim i prijateljskim, Julley, Julley! Bili smo sretni što smo sjedinjeni s ljudima Ladakha na ovom značajnom događaju. No nakon učenja, začudilo me kako su ladačanke sramežljive jer svaki put kad sam pokušala fotografirati lice neke starice, one bi pomakle svoje velike ladhačke šešire i njima zakrile lice. Nakon mnogih pokušaja uspjela sam konačno dobiti jedno staro lice na mom fotoaparatu.
Nakon učenja susreli smo se nakratko i zahvalili gospodinu Thupstan Chewang-u (članu indijskog parlamenta) i njegovoj ženi gđi Sarla-i koja je sestra mladog ladačkog kralja. Gosp. Chewang, kojeg Drago i ja dobro poznajemo, puno nam je pomogao oko organizacije putovanja Ladakhom. On je vrlo cijenjen od ladačkog naroda zbog ogromnih napora koje ulaže za opći boljitak zemlje, ali i pripadnosti otmjenoj obitelji. Nakratko smo se susreli i sa sekretarom budističke Sanghe Ladakha, gospodinom Lakpa-om, te porazgovarali o nekim budućim projektima i zahvalili i njemu na pruženoj pomoći u organizaciji ovog putovanja. On nam je pribavio i naše drage vodiče, Tsewanga i Mendrupa, koji su dobro razumjeli svrhu našeg budističkog hodočašća i bili nam od velike pomoći.

H.H. Dalai Lama's teaching in LehOld Ladakhi ladyPicture of H.H. Dalai Lama  with Bakula Rinpoche (above) Mr. Chhewang Thupstan with H.H. Dalai Lama & Bakula Rinpoche (below)

U samom Lehu, posjetili smo kraljevsku palaču i Gonpu Namgyal Tsemo koje je sagradio budhistički kralj Tashi Namgyal (1500. g. – 1532. g.). Tokom invazije vojske naroda Hor koju je pokorio ladački kralj, mrtva tijela neprijateljskih vojnika stavljena su pod sliku Mahakale preko koje je hram izgrađen i posvećen zaštitničkim božanstvima. Na taj način slomljena je snaga njihove zle sile a to je trebalo odbiti i daljnje napade na granice kraljevstva. Kraljevska palača ima devet katova i sagrađena je s zidovima blago nagnutim prema unutra kako bi se u slučaju potresa urušila prema unutra, a ne bi pala na obližnje zgrade. Nažalost, palača je gotovo prazna i sada se rekonstruira.

Statue of diety Dukhar (Temple of Namgyal Tsemo)King castle of LehKing castle of LehPart of the castleView of a part of the Leh

15. kolovoza odvezli smo se u Likir gompu. Putem smo nakratko zastali kod točke gdje se rijeke Ind i Zanskar sastaju. Od tog mjesta nadalje, rijeka se zove Zanskar. Tokom zime površina ove ogromne rijeke se smrzne i koristi kao put u Zanskar. Ekspedicije u unutrašnjost Zanskara uglavnom započinju na ovoj točki.

Jedna rijeka susreće drugu.
Nema razlike, to je tek voda.
Naše prirode se susreću, nema razlike.
To je primordijalna čistoća.

Meeting of 2 riversIndus river

Samostan Likir – Ova gonpa pripada Gelugpa tradiciji. Vodi je Ngari Rinpoche, brat H.H. Dalai Lame. Brdo na kojem se samostan nalazi ima oblik zavojnice i vjeruje se da je to kralj naga. Stoga, samostan se naziva i Klu-Khil, Klu znači zmija i Khil znači zavojnica. Osnovao ga je Lhawang Chose 1088. g., koji je donio Kadampa učenje u Ladakh, velikog indijskog učitelja Atishe. U samostanu smo vidjeli dragocjeni kip Buddhe Kashapa-e i osam različitih tipova stupa koje predstavljaju različite Buddhine aktivnosti poput rođenja, prosvjetljenja u Bodhgayi, podučavanja Dharme, čudesnih moći, silaska iz rajskog područja Tushite, ponovnog ujedinjenja Sanghe, molitve sljedbenika za Buddhin dug život te Buddhinu paranirvanu. U samostanu vidjeli smo i kip Buddhe Maitreye u obliku Long ku-a. Long ku oblik Maitreya Buddhe predstavlja tijelo blaženstva Buddha-e u području Tushite gdje podučava samo Bodhisatve, odnosno Sambhogakaya oblike, dok trulku oblik Buddhe Maitreye sa stupom na čelu predstavlja manifestaciju Maitreye koji će doći među nas, obične ljude, odnosno njegov Nirmanakaya oblik. Velika statua iza sjevernog samostanskog krila predstavlja ovaj oblik Maitreye.

Liker monasteryMaitreya Buddha in Longku formStatue of Buddha KushapaMaitreya Buddha in Tulku form

Cijelim putem kroz Ladakh, vidjeli smo začudno veliki broj kipova Maitreya Buddhe. U dvorcu Basgo, 42 km zapadno od Leha, na brežuljku ilovače, izgrađen od darmičkih kraljeva Jamyang Namgyala i Singge Namgyela, u samostanu Serzang koji je dio kraljevskog kompleksa , stoji bakrom presvučena, dva kata visoka statua Buddhe Maitreye. Na samom vrhu iste palače u svetištu Chamba stoji tri kata visok kip od ilovače Buddhe Maitreye. Ima još jedna manja statua Maitreya Buddhe koju je sagradila žena Singge Namgyela koja je došla iz zemlje Balti. Ovaj hram zvan Cham Chung, je u obliku džamije s obzirom da je kraljica bila muslimanka prije nego je prešla na budizam. Nažalost, ova palača sagrađena uglavnom od tvrde ilovače zbog klimatskih promjena je na rubu raspadanja.

Castle of BasgoCastle of BasgoCopper statue of MaitreyaClay ststue of Maitreya

Phiyang Gonpa – Ova Gonpa pripada Drikung Kagyu školi a njome danas upravlja poštovani Thogden Rinpoche. Tokom našeg posjeta, redovnici su uređivali Gonpu radi velike proslave, godišnjice rođenja Kyoba Jigten Gonpo-a kojeg se smatra utemeljiteljem škole i reinkarnacijom velikog indijskog buddhističkog sveca i mahasiddhe Nagarjune. Glavni zaštitnici ovog samostana su Achi Choki Drolma i Gyalwa Pehar.

View of Phiyang Gonpa

Samostan Spituk – Arhat Nyimagug blagoslovio je mjesto na kojem je izgrađen samostan Spituk. Slavni tibetanski prevodilac buddhističkih tekstova Rinchen Zangpo došao je na ovo mjesto i rekao da će iznimno religiozni ljudi živjeti ovdje i kad je izgrađen samostan Spituk, ime je dobio 'izniman'. Glavni kip u samostanu je onaj Buddhe Sakyamunija unutar kojeg je sveta relikvija u obliku Amitayusa, nastala od krvi Lame Je Tson Khape. Kad smo ušli u samostan, redovnici su upravo pjevali molitvu dvadeset i jednoj Tari. Kad smo prošli u jednu od pokrajnjih dvorana, vidjeli smo kip Tare, poznat po tome da je prozborio H.H. Dalai Lami. Na čelu Spituk Gonpe bio je pokojni Bakula Rinpoche, „Kashyapa“ inkarnacija jednog od 16. Arhata iz doba Sakyamuni Buddhe. Umro je 2003. g. Nakon njegovog kremiranja u Delhiju, pošto je njegov pepeo donesen u samostan Spituk, počela su se događati neka čuda. Odnekud se pojavio mungos i sjeo na tron u njegovoj sobi i ostao tu idućih šest mjeseci, sve dok nije napravljen kip Rinpoche-a napunjen njegovim pepelom. Tada je mungos netragom nestao i nije se više nikad pojavio. Bakula Rinpoche od Buddhina vremena uvijek je na slikama bio prikazivan noseći mungosa u ruci. Iako je ova sveta soba u kojoj se pojavio mungos obično zaključana i ne pokazuje se gostima, radi posebnih preporuka i zahtjeva, dozvoljeno nam je vidjeti sobu i dobiti blagoslov slike sa mungosom na tronu. Vjera nam je rasla dok smo prolazili pored 21 Tare u Rinpoche-voj sobi, njegovog kipa i slike mungosa. Oni koji su razumjeli, osjećali su istinsku sreću i očaranost. Stvari koje smo prije slušali i učili postale su vrlo stvarnima.

View of Main entrance to Prayer hall (Spituk)Monastery kitchenTara shrineView from rooftop of Spituk Monastery

Sljedeći dan posjetili smo Matho Gonpu i palaču Stok. Samostan Matho nalazi se na vrlo udaljenom mjestu i pripada Sakya školi. Izgradio ga je tibetanski učenjak Dorje Palsang u ranom 15. stoljeću. Samostan vodi Khaling Rimpoche. Unutar je poseban hram u koje se nalaze svi tekstovi budhističkog kanona kao i hram u kojem su sve statue velikih lama Lam-dre loze. Glavni zaštitnik samostana je Kye Dorje, poznat i kao tantričko božanstvo Hevajra. Zanimljivo je da samostan još uvijek održava staro pravilo po kojem ženama nije dopušten  ulaz u sobu glavnog zaštitnika. Ovaj samostan je poznat po plesu orakla Rongtsen Kar Mar jednom godišnje. Orakli  padaju u trans tokom tog festivala, proriču, trče na krov samostana zamotanih očiju i zarezuju ruke i usta oštrim noževima. Sutradan, ne vide se na njihovim tijelima nikakvi tragovi ni rane.

Monk signalizing for lunchStanding Tara with her 2 attendants

Posjetili smo i palaču Stok koju je sagradio kralj Tsespal Tondup Namgyal 1825. g. U palači je muzej koji sadrži oltare i nakit kraljeva i kraljica, svečanu odjeću te slike plemstva.

Castle of StokHimalayan ibus (Museum stok)

17. kolovoza posjetili smo samostane Chemdey i Shey. Plan nam je sadržavao i posjetu spilji Guru Rinpoche-a Takthok i istoimenom  samostanu Nyigma škole, no iako smo se tamo odvezli, samostan je bio zatvoren jer su svi redovnici otišli na učenja H.H. Dalai Lame u Leh. To nas nije uznemirilo, shvatili smo to kao znak da ćemo se vratiti u Ladakh nekom drugom prilikom kako bi ga vidjeli.
Kroz cijeli Ladakh viđali smo komične poruke uz cestu, namijenjene vozačima, poput: "Brzina uzbuđuje, ali ubija"; "Bolje biti zakašnjeli gospodin, nego pokojni gospodin" (sve u stihovima). Zabavljale i nasmijavale su nas te poruke cijelim putem. Još jedan znak se često pojavljivao, 'Hemank'. To je obavijest o radovima na cesti koje izvode cestari „kuli“ pod vrlo teškim okolnostima i velikoj hladnoći, ali, nažalost, radovi su vrlo učestali jer se ceste lako oštećuju odronima, snijegom i sl. No, njihovi beskrajni napori u tim gotovo neljudskim uvjetima omogućuju promet u Ladakhu.
Samostan Chemdey – To je ogranak samostana Hemis. Veliki učitelj Staksang Raspa je, po osnutku Hemisa, utemeljio i ovaj samostan. U njemu se nalazi jedan od najstarijih Dukhang-a ili molitvenih dvorana. Hram ima fotografije i kipove pokojnog Staksang Raspa-e. Guru lakhang je posvećen Guru Rimpoche-u. Ova 3 m visoka statua Padmasambhave izgrađena je tokom vladavine kralja Deldan Namgyela u 17. st. U lakhangu se nalazi i osam kipova različitih oblika Padmasambhave koji predstavljaju njegovo rođenje,  vladavinu Udiyanom, kao redovnika, kao praktikanta, kao novaka, kao pobjednika nad hereticima u Indiji, kao krotitelja demona u Tibetu i učitelja Mahamudre. Ova dvorana sadrži i prikaze Bodhisatvi, zaštitnika Drukpa Kagyu škole, slike velikih yogija poput Shakya Shri-a. Chemdey ima i Lama lakhang s kipovima Shambunatha, poznatog i pod imenom Staksang Raspa, Duwang Rimpoche-a, Padmasambhave s dvije družice, Mandharava-om i Khandro Yeshe Tsogyal, Padmakarpo-a, Gampope, kojeg nazivaju i Dagpo Lharje, Tsokey Dorje-a i mnogih drugih.

Chemdey monasteryChemdey monasteryStatue of Guru RinpocheOne aspect of Guru DrakpoPicture of Yogi Shakya Shri

Palača Shey i samostan. Samostan Shey je poznat po svetoj, bakrom presvučenoj statui Buddhe Sakyamunija, visokoj kao trokatnica, jedinstvenoj, kakvih nema ni u Tibetu. Samostan je sagrađen na točno određenoj udaljenosti tako da gledajući iz njega ne može se raspoznati spol osobe koja se zatekne ispod njega u dolini. Redovnici koji su u njemu živjeli nisu smjeli biti iz obližnjih sela kako ih to ne bi poticalo na loše ponašanje kao posljedicu prianjanja za rodbinu i poznanike.
Shey palača je bila dom prvom ladačkom kralju, Lachen Palgyigon-u i zimska palača kralju Senge Namgyel-u. Žena kralja Senge Namgyel-a je bila turkistanka što je jedan od razloga islamizacije budističkog Ladakha dok je drugi razlog njegov položaj na 'putu svile'. Shey je najstariji dvor ladačkih kraljeva, a slijedili su Leh i Stok.

Shey monasteryDuck pond in front  of Shey monastery

Lice koje smo najčešće susretali u skoro svim kutovima Ladakha, pa i malom gradiću Keylongu je lik poglavara Drukpa Kagyu škole, H.H. 12. Gyalwang Drukchen Rimpoche-a, sadašnjeg nosioca loze duhovne predaje indijskog sveca Narope. Drukchen Rimpoche, koji je ovladao sa šest Naropinih yoga, resi se, samo u posebnim prilikama svake dvanaeste godine, stvarnim ukrasima mahasiddhe Narope, ukrasima koji su napravljeni od kostiju koje su Naropi dala nebeska bića.
Loza Drukpa tradicije započinje u 13. st. u Himalajama s velikim asketom Gyalwa-om Gotsangpa-om, a pripada usmenoj predaji Milarespe. Gotsangpa je meditirao u orlovom gnijezdu visoko u planinama gdje je dao zavjet: "Ti ptico, stijeno i ja-čovjek, dok ne uvidim jednotu ova tri fenomena, neću napustiti ovo mjesto".
Gotsangpa je postigao samoostvarenje ispunivši ovaj zavjet. Yoga utemeljena na šest Naropinih doktrina prakticira se i danas od majstora yogina i redovnika, u pećini Gotsang, koja se nalazi 2 km u planini iznad samostana Hemis. Imali smo veliku sreću što smo dobili priliku popeti se do pećinske Gompe. Putem smo pjevali mantru Milarespe i druge mantre. Hodali smo puteljkom među planinama, prelazili potoke, penjali po stijenama, ali svoj cilj dobro sakriven u brdima, nismo mogli vidjeti do posljednjeg trenutka. Prolazeći pored stupa napravljenih od suhozida, molitvenih zastavica, stigli smo do pećine Gotsang na osami. U ovoj pećini meditirali su svi veliki učitelji Drukpa loze. Iako je dan bio ugodno topao, unutar pećine je temperatura bila vrlo niska. Redovnik koji se brine o Gotsangu rekao nam je kako je u trenutku kad je Gotsangpa došao u ovu spilju meditirati, pećina bila vrlo mala. No, on je svojim nadnaravnim moćima, potiskujući rukama, uzdigao strop pećine. Mi smo vidjeli otiske njegovih prstiju na stropu pećine. Inspirirani ovim Mahasiddhom, sjeli smo i meditirali. Na prednjem zidu pećine je oltar s kipovima Marpe, Milarepe, Ganpope, 14. Drukchen Rimpoche-a, inkarnacije Gotsangpa-e, Abu Rinpoche-a, kao i slike drugih poznatih velikih realiziranih budhhističkih svetaca.. Redovnik je bio vrlo ljubazan i pokazao nam mali lakhang iznad pećine s kipom Guru Rimpoche-a.
S osjećajem blagoslova, spokojno smo se spustili do samostana Hemis. S udaljenosti, cijelo područje pećine Gotsang izgleda poput školjke sa slovom 'He' na sebi, vrlo značajnim dragocjenim buddhističkim simbolom. Tako je ime dobio i samostan Hemis.

Path towards Gotsangpa caveView of GotsangHand prints on roof of GotsangShrine in the cave

Još jedan važan svetac živio je u 16. st. na ovom području, a to je Shambunatha ili kako ga se često naziva Stagtsang Raspa. Meditirao je u tigrovoj spilji u području Tibeta koji se zove Tsang. U Ladakh je došao na poziv kralja Senge Namgyela i tada su utemeljeni samostani Hemis, Chemde i Hanle. Stagtsan Raspa imao je viziju svih 84 Mahasiddha a kasnije je i sam postigao  realizaciju 'tijela duge', Oser-Ku.
Samostan Hemis – poznat je po festivalu (Hemis Tsechu) kad se otvara jedinstvena velika trokatna tapiserija izvezena biserima koja prikazuje Guru Padmasambavu. Festival se održava u godini majmuna po tibetanskom kalendaru. Prvi takav festival je pokrenuo Gyaltras Rimpoche 3., polubrat tibetanskog Panchen Lame. Na samom ulazu u Hemis su murali koji prikazuju 84 Mahasiddha. U samom samostanu nalaze se mnogi sveti kipovi kao 'Govoreća Tara', 'Govoreći Stagtsang Raspa', kao i mnogi drugi kipovi i prekrasni zidni murali i tange. To je najveći samostan u Ladakhu. Ispričali su nam kako je Gyalwa Pehar postao glavnim zaštitnikom Hemisa. U vrijeme Gyaltras Rinpoche-a vratio se u Hemis redovnik koji je potajno donio sa sobom obredni predmet iz tibetanskog samostana Samye. Zaštitnik Pehar, koji je inaće zaštitnik samostana Samye, slijedio je redovnika do Hemisa. Gyalwa Pehar je bijesno napao i Gyaltras Rimpoche-a tadašnjeg poglavara samostana koji ga je pobijedio i podredio svojim moćima. Tada se Gyalwa Pehar zakleo da će štititi Rimpoche-a i samostan Hemis. Guru lakhang ima veliku statuu Guru Rimpoche-a, vjerojatno najveću u Ladakhu.

View of Hemis MonasteryView of Hemis MonasteryStatue of White Tara (Hemis)

Tiksey Gompa – Lama Je Tson Khapa utemeljitelj Gelug-pa, prorekao kako će njegova učenja procvasti na obalama rijeke Ind. Njegov učenik Sherab Zangpo sagradio je prvi samostan na vrhu koji se uzdiže u dolini Tiksey, a kasnije je njegov nećak Palden Sherab osnovao tu veliki samostan Tiksey. U njemu se nalazi velika statua Buddhe Maitreye. Samostan je star više od 530 godina.

Thiksey MonasteryLodge in Thiksey MonasteryMaitreya Buddha statue (Thiksey)

Tokom našeg kratkog boravka u Ladakhu, inspirirani željom da vidimo što više možemo, došli smo i do njegove granice, 208 kilometara od Leha, u đipovima prelazeći područja sitnog pijeska i kamenja, neravnog terena, većinom bez ikakvog puta. To je bio stvarni ispit strpljena i hrabrosti za one u našoj grupi koji su imali problema s leđima ili nogama. Ako nikakva realizacija tokom puta nije postignuta, onda barem težak teren dao je priliku svima da shvate, iskuse i prisjete se buddhine prve Istine o patnji. Na dijelovima pješčane pustinje, viđali smo povremeno divlje konje i nomade. Većim dijelom tog puta, naši su đipovi dizali pijesak i svodili vidljivost na čisti minimum, tako da smo ponekad gubili iz vida sve naše ostale đipove. Nakon beskrajno dugih sati vožnje, ugledali smo jedno od najviših jezera na svijetu, jezero Tsomoriri, gdje se čovjeku čini da se spajaju nebo i zemlja. Iako vrlo umorni, ostavili smo stvari u kampu postavljenom uz jednu stranu jezera i otišli šetati po predivnoj travnatoj ravnici utočišću rijetkih vrsta ptica koje žive pored ovog jezera. Jezero se činilo beskrajno dugim, a okruživali su ga mistični planinski vrhovi prekriveni snijegom. Zeleno-plave boje površina jezera, oslikavala je sve što je okružuje baš kao što bistra i svijetla priroda uma odražava svijet oko sebe i sve pojave. Iako na visini od 4553 m, trebali smo samo zatvoriti oči da bi iskusili ugođaj mora, slušajući zvukove valova koje je podigao olujni vjetar pušući u mahovima. Povremeno bi ugledali vodomara kako prelijeće vodeno prostranstvo i čuli njegovo kliktanje. Zapanjeni ljepotom, nekoliko nas je odlutalo prema planinama prolazeći pored stupa od suhozida i molitvenih zastavica. Divili smo se planinskim vrhuncima pa onda pogledali unazad prema jezeru koje je plijenilo svojom začuđujućom ljepotom. Riječi nisu bile potrebne, tišina nas je progutala i osjećali smo mir i uronjenost u prirodu oko sebe. Potom, pokazujući nam netrajnost, stavljajući na kušnju naš unutarnji mir, vrijeme se naglo promijenilo. Vjetar je zapuhao i donio iznenadnu hladnoću u jedan gotovo vruć dan. Planine, koje su djelovale tako prijateljski, sada su izgledale zastrašujuće, gotovo prijeteći. Požurili smo se prema svom kampu sada po prvi put do kraja svjesni gladi i nakupljenog umora. Ladački prijatelji koji su podigli naš kamp, iznenadili su nas izvrsnom večerom na toj visini. Dobro najedeni, potražili smo društvo naših vreća za spavanje. Noću, svako od nas borio se na svoj način s hladnoćom i uz osjećaj nedostatka kisika nekima je to bila dodatna nelagodnost. Nismo mogli spavati dokasna pa je idući dan vrlo rano počeo.
Od ovog trenutka mnogi prijatelji u grupi počeli su pokazivati znakove umora. Da bi ih dodatno stimulirali, posjetili smo samostan Korzot na planinskom obronku iznad jezera. Samostan je sagradio Lama Kunga Lodos Snyingpo prije 135 g. Penjući se prema samostanu ubrzo smo ugledali novi snijeg na planinskim vrhovima s praznim mjestima koja su jasno poprimila na naše čuđenje, izgled samog Buddhe. Bilo je više nego evidentno da će već idući mjesec rujan ovaj kraj biti potpuno odsječen zbog teških klimatskih uvjeta. U samostanu smo se poklonili glavnoj statui Buddhe u čijem srcu je sveta relikvija, zub koji pripada Kasho Buddhi sa samonastalim slogom mudrosti Ah koje se ispisalo na relikviji.

On way to Tsomorriri LakeRest in the jeepView of te lakeView of te lakeView of te lakeOur camps in TsomorririDinner in our dinning campRare bird sanctuaryKingfisher over the lakeFigure of Buddha on the fresh snowView of Korzot Monastery

Sa svim tim opisivim i ponajviše onim neopisivim iskustvima, odvezli smo se dalje preko pješčanih udolina, jezeraca prekrivenih stvrdnutom soli, opasnih zavoja, penjući se i spuštajući kroz udoline među planinskim visovima do Sarchu-a gdje smo prenoćili. Umorni od teškog putovanja, većina je zaspala bez ikakvog napora u kampu koji je bio poput luksuznog hotela. Iako je vjetar hučao među šatorima, to nije imalo nikakvog utjecaja, a jutro je stiglo i prebrzo. Do sada su već naši đipovi s oznakama 1 do 4 postali naš drugi dom, naši stalni pratioci na hodočašću. Vozeći se našim đipovima pored stjenovitih planina po posljednji put, prešli smo prijevoj Shingula, poznat po ljekovitom bilju koje ovdje raste, a onda se krajolik drastično promijenio ustupivši mjesto svježem zelenilu Himachal Pradesha. Sad smo bili okruženi bujnim zelenilom Himachal Pradesha. Planine su postale obrasle bogatom vegetacijom koja je okruživala prekrasne vodopade čije su se vode obrušavale iz visokih crnih litica i hučale iza svakog zavoja. Mekoća krajolika osvojila je svu našu pažnju kao i saznanje da smo napustili Ladakh. Zrak je bio ispunjen vlagom sa kojom se nismo susreli tokom cijelog putovanja Ladakhom. Došli smo do gradića Keylonga na visokoj planinskoj zaravni, gdje smo prespavali u malom hotelu. Pogled na krevet i kupaonu pružio je gotovo ushit nakon dvije noći u šatorima. To smo u šali nazvali ekstra dobitkom na ovom putovanju.

Drive between Tsomoriri & SarchuDrive between Tsomoriri & SarchuDrive between Tsomoriri & SarchuDrive between Tsomoriri & SarchuDrive between Tsomoriri & SarchuTents in SarchuTents in SarchuDinner campDrive between Sarchu & KelongDrive between Sarchu & KelongHimalayan sheep

Sutradan smo se odvezli oko 60 km izvan Keylonga na najsvetije mjesto Triloknath ili Rewa Pakhpa na tibetanskom. Tu se nalazi kip Buddhe suosjećanja, Avalokiteshvare (Chenreziga). Prvo nas je začudilo malo seoce u kojem se kip nalazi u zgradi koja naliči indijskom hramu. Ovaj kip od bijelog mramora poznat je kao 'onaj koji ispunjava želje', a štuju ga ljudi različitih religija. Hindusima on predstavlja Gospodina Shivu. Vidjeli smo i kršćane koji se prekriže pred kipom, oličenjem Krista. Hram sadrži dvije statue Avalokiteshvare: bijelu donesenu iz Bihara i crnu koja je samonastala. Prije ulaska u hram, kružili smo unutarnjim koridorom oko centralnog svetišta okrečući molitvene kotače ispunjene „mani“ mantrama Avalokiteshvare i tako širili dobre želje i Dharmu u svim smjerovima. Kad smo ušli u glavnu dvoranu, sjeli smo na neko vrijeme u molitvu s željom u ispunjenje najznačajnije osobne pozitivne želje. Svaki od nas prišao je kipu sa skromnim prinosom te dobio blagoslov od lokalnog pandite u obliku komadića tkanine i znaka na čelu. Vjerujući s radošću da će Buddha Avalokiteshvara ispuniti naše želje, ostatak dana proveli smo na ulicama Keylonga s lijepim sadržajima u mnogim malim dućanima. Himachalske vunene kape fascinirale su mnoge od naših prijatelja.

TriloknathArea around TriloknathTriloknath

Sljedećeg jutra prešli smo preko zloglasnog prijevoja Rothang na 3980 m. Dok smo se približavali, kiša je počela pljuštati a gusta je magla obavijala strmu i klizavu cestu i skrivala od naših pogleda opasne ponore, no s mišlju da je naša prtljaga dobro učvršćena i pokrita te sa velikim povjerenjem u naše vozače, osjećali smo se sigurnima. Pri spuštanju s prijevoja kiša je prestala, ali i sav promet. Sudeći po dužini kolone u oba smjera, shvatili smo da zastoj traje već duže vrijeme. Izašli smo iz đipova kako bi ustanovili što je stvarni uzrok zastoju. Zabavljali smo se gledajući male traktore koji guraju ili izvlače velike autobuse i kamione, jednog po jednog na oštrom zavoju gdje je cestu odnijela voda, odnosno njen tvrdi pokrivač, ostavljajući samo mekanu, razmočenu zemlju u koju su tonuli kotači teško natovarenih vozila. Promet u smjeru Ladakha je polako išao dok mi, koji smo dolazili iz Ladakha i išli prema Manaliju, smo mogli samo promatrati. Iako u blizini nije bilo nikakvog naselja, glas o zastoju se brzo i daleko pronio. Uskoro, pojavili su se prodavači kokosa, kave i mnogih drugih stvari pa je sve počelo nalikovati nekom pikniku, povremeno opranom kratkim pljuskom. Nakon otprilike dva sata cesta se otvorila.
Dok smo se spuštali sve niže vidjeli smo prelijepu prirodu koja oduzima dah, mala sela na izoliranim planinskim kosama, poput Kothija, a u Manali stigli smo kasno popodne. Odsjeli smo u luksuznom hotelu. Unatoč relativno poznom vremenu, gotovo svi smo se spustili u centar Manalija te nakon dugog vremena uživali u izvrsnoj hrani, kolačima i dobroj kavi. Tko bi mislio da ove neprimjetne sitnice iz svakodnevnog života koje kod kuće smatramo običnima mogu pružiti toliko zadovoljstva.

Rothang passTractor pushing up trucks (near Rothang pass)Beautifull Himachal landscape

Rano sljedećeg jutra, oko 5 sati, već smo bili u đipovima kojima smo krenuli na 16 sati dugo putovanje kroz gusti promet prema Deliju. U Deliju smo se okupili po posljednji put na ovom putovanju kako bi proslavili završetak našeg hodočašća uz tradicionalnu indijsku hranu i pjesmu. Druženje je trajalo do dugo u tropsku noć pod vedrim nebom već oslabljenog monsuna iz kojeg nije kišilo. 
Iako je ovo hodočašće imalo svojih teških trenutaka, nekih zbog teškoća izazvanih putovanjem, nekih zbog međusobnih nesuglasica, značajni blagoslovi koje smo primili, odnijeli su prevagu. Dobili smo i priliku da se zaista međusobno bolje upoznamo upoznajući samog sebe.
Kao što su svi fenomeni netrajne prirode, tako i naše hodočašće je sada tek uspomena.
No, otiske blagoslova u našoj svijesti, nosit ćemo sa sobom.
Hodočašće na fizičkoj razini je završilo, unutarnje putovanje se nastavlja.

Drago i ja planiramo u budućnosti otići na neka druga skrovita mjesta u Ladakhu i meditirati duže vrijeme. Na tom putovanju planiramo se zaustaviti na nekim izuzetnim svetim mjestima Guru Rinpoche-a i Mahasiddhe Narope i na svakom od tih mjesta meditirati veći broj dana. Ako među vama čitaocima postoji neki iskreni budhistički praktikant koji nam se želi pridružiti, neka nam se javi izravno na telefon: 01 466 30 28.

Tekst napisala: Reena Šmalcelj( Maritse Ozer Chenmo)
Prijevod: Ksenija Kanajet
Završne korekcije i ispravke: Drago Šmalcelj ( Upasaka Gen Lobsang)